Pesma koja razmišlja o sopstvenom nastanku
Kostić se obraća sopstvenom srcu kao živom sagovorniku i pita šta ono neprestano plete između jave i sna. Zbog toga je pesma pre svega misaona i autopoetička: govori o stvaranju, nadahnuću i neuhvatljivom radu unutrašnjeg sveta.
Ponavljanje i razgovorni ton nose snažan ritam koji u muzičkoj obradi lako postaje refren. Srce ostaje tajanstvena „pletisanka“ čije delo razum ne uspeva potpuno da razabere.
Vredi primetiti
Pročitaj ceo tekst pesmeLaza Kostić
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i međ snom.
Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
k’o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i međ snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i međ snom!
Tekst prati verziju korišćenu u muzičkoj obradi. Izvor teksta ↗
Originalno delo je u javnom domenu. Muzička obrada i video pripadaju projektu Melody Tales Music.