Branko Radičević je za kratkog života promenio zvuk srpske lirike. Njegova poezija donela je pokret, razgovorni ritam, mladalačku radost i senku rane smrti — sve u jeziku bliskom onome za koji se zalagao Vuk Karadžić.
Život i književni put
Rođen je 1824. godine u Slavonskom Brodu kao Aleksije Radičević. Gimnazijske dane proveo je u Sremskim Karlovcima, prostoru koji će postati jedan od ključnih pejzaža njegove poezije, a zatim je studirao u Beču.
Prvu zbirku pesama objavio je 1847. godine, iste godine kada su izašla dela važna za pobedu Vukove jezičke reforme. Radičević je novom književnom jeziku dao pesničku uverljivost: pokazao je da narodni govor može da ponese i razigranu pesmu i ozbiljnu elegiju.
Umro je od tuberkuloze u Beču 1853, sa dvadeset devet godina. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su preneti na Stražilovo, mesto trajno povezano s njegovim imenom.
Poetika i prepoznatljiv glas
Radičevićevi stihovi često žive od pokreta: kola, susreta, dozivanja, promene godišnjih doba i mladalačke igre. I kada piše o smrti, oseća se napetost između životne energije i svesti da je ona prolazna.
Bliskost narodnoj pesmi ne znači puko oponašanje. On preuzima njenu zvučnost i neposrednost, a zatim ih pretvara u lični romantičarski glas — čas vedar i nestašan, čas tih i elegičan.
Branko Radičević u Riznici stiha
„Vragolije“ u Riznici predstavljaju vedrog i razigranog Branka, dok „Molitva“ pokazuje drugu stranu njegovog glasa: zahvalnost za prirodu, život i dar pesme.