Đura Jakšić je istim nemirom stvarao u rečima i bojama. Njegova poezija ne posmatra svet sa distance: ona ga osvetljava naglim kontrastima, pojačava osećanje do dramatične slike i govori glasom buntovnika, zaljubljenika i usamljenika.
Život i književni put
Rođen je 1832. godine u Srpskoj Crnji kao Georgije Jakšić, u svešteničkoj porodici. Slikarstvo je učio u Temišvaru i Pešti, a umetničko obrazovanje nastavljao je i u Beču. Kao šesnaestogodišnjak učestvovao je u revoluciji 1848–1849, iskustvu koje je učvrstilo njegov slobodarski temperament.
Prve pesme objavio je 1853. u „Serbskom letopisu“. Od 1857. živeo je u Kneževini Srbiji, gde je radio kao seoski učitelj i nastavnik crtanja, selio se između više mesta i istovremeno pisao, slikao i učestvovao u javnom životu.
Pored lirike, ostavio je pripovetke i drame „Seoba Srbalja“, „Jelisaveta, kneginja crnogorska“ i „Stanoje Glavaš“, kao i značajan slikarski opus. Poslednje godine radio je kao korektor Državne štamparije. Umro je u Beogradu 1878. godine.
Poetika i prepoznatljiv glas
Jakšićeva pesnička slika često ima slikarsku snagu: tamu preseca svetlost, boja postaje osećanje, a pejzaž poprima dramsku napetost. Ritam, ponavljanje i nagomilavanje reči ne služe mirnom opisu, već prenose unutrašnji žar lirskog glasa.
Njegov raspon ide od rodoljubive i slobodarske lirike do pesama prirode, ljubavi i ličnog bola. Iza snažnog javnog tona stoji veoma ranjiv pesnik, pa se zanos kod njega često prelama u samoću, gorčinu ili elegičnu tišinu.
Đura Jakšić u Riznici stiha
„Mila“ predstavlja intimnije lice Jakšićeve poezije. Kratke, pevljive strofe spajaju zaljubljenost, čežnju i nemir, pokazujući da se njegova romantičarska strast jednako snažno izražava u ljubavnom obraćanju kao i u velikim slobodarskim temama.