Dušan Vasiljev je za svega dvadeset tri godine života ostavio jedan od najupečatljivijih glasova srpske posleratne književnosti. Njegove pesme nose lom Prvog svetskog rata, pobunu protiv praznih reči i snažnu potrebu da se među ruševinama ponovo pronađe čovek.
Život i književni put
Rođen je 1900. godine u Velikoj Kikindi, a školovao se u Kikindi i Temišvaru. Kao veoma mlad mobilisan je u austrougarsku vojsku i 1918. upućen na front na Pijavi, odakle se vratio iscrpljen i narušenog zdravlja.
Po završetku rata radio je u Temišvaru kao pisar i tumač pri srpskoj vojsci, pokrenuo književni krug „Kolo mladih Srba“ i list „Sloga“, a potom u Beogradu pohađao Filozofski fakultet kao vanredni slušalac. Studije je prekinuo, završio pedagoški kurs i od 1920. radio kao učitelj u Čeneju.
Pesma „Čovek peva posle rata“, objavljena 1920. u časopisu „Misao“, odmah ga je uvela u središte posleratnih književnih strujanja. Za života nije stigao da objavi knjigu, iako je napisao oko trista pesama, prozu i drame. Umro je u Kikindi 1924. godine.
Poetika i prepoznatljiv glas
Vasiljevljev ekspresionizam nastaje iz neposrednog ratnog iskustva. Nagli obrti, snažne suprotnosti i ogoljen govor razbijaju svečanu sliku rata i pokazuju umor, telesnu patnju, moralnu pometnju i razočaranje generacije koja se vratila u svakodnevicu bez nekadašnjih iluzija.
Ipak, njegov glas nije samo glas negacije. U pesmama o majci, ljubavi i zavičaju traži se ono što rat nije uspeo da uništi: nežnost, pripadanje i pravo na običan život. Zato se pobuna i čežnja u njegovom opusu neprestano dodiruju.
Dušan Vasiljev u Riznici stiha
„Domovina“ ne svodi pripadanje na zastavu ili parolu. Ona ga gradi od zemlje, polja, zvona, priča, snova i majčinskog zagrljaja — od konkretnih prizora kroz koje zajednički prostor postaje lično iskustvo.