Milutin Bojić je u kratkom životu spojio poeziju, dramu, kritiku i neposredno svedočenje o ratnom vremenu. Njegov stih ume da bude svečan i retoričan, ali snagu dobija iz iskustva gubitka koje nije posmatrao sa bezbedne udaljenosti.
Život i književni put
Rođen je 1892. godine u Beogradu. Rano je počeo da objavljuje pesme, književne i pozorišne kritike, a tokom Balkanskih ratova pratio je vojsku i pisao reportaže. Studije na Filozofskom fakultetu prekinuo mu je Prvi svetski rat.
Po povlačenju srpske vojske i stanovništva iz zemlje prošao je put preko Crne Gore i Albanije do Krfa. Iskustvo ostrva Vida i vojnika sahranjenih u moru postalo je središte „Plave grobnice“. Potom je službovao u Solunu i nastavio intenzivno da piše.
Zbirka „Pesme bola i ponosa“ objavljena je u Solunu 1917. i povezala ličnu tugu sa kolektivnim ratnim iskustvom. Bojić je iste godine umro od tuberkuloze, sa dvadeset pet godina. Prvo je sahranjen na Zejtinliku, a njegovi posmrtni ostaci kasnije su preneti u Beograd.
Poetika i prepoznatljiv glas
Bojićeva ratna lirika oslanja se na snažan ritam, govornu energiju i uzvišene slike iz antičke, biblijske i nacionalne istorije. Pojedinac govori u ime mnoštva, ali kolektivni ton ne briše telo, bolest, umor i ličnu svest o prolaznosti.
Njegove najbolje pesme spajaju elegiju i odu: oplakuju mrtve, a istovremeno im podižu jezički spomenik. More, noć, opelo i tišina nisu samo prizori već delovi obreda kojim se stradanje prevodi u pamćenje.
Milutin Bojić u Riznici stiha
„Plava grobnica“ more kod Vida pretvara u sveto počivalište i pesmu oblikuje kao opelo. Ponavljani poziv galijama da zastanu uspostavlja tišinu poštovanja, dok se žalost za mrtvima povezuje sa odgovornošću živih da sačuvaju njihovu priču.