Jovan Dučić je srpskoj moderni dao prepoznatljiv spoj discipline i zanosa. Njegove pesme deluju uglačano i mirno, ali iza pravilnog stiha često stoje nemir, čežnja, sumnja i potraga za nedostižnim idealom.
Život i književni put
Rođen je 1872. godine u Trebinju. Školovao se za učitelja i rano se uključio u književni život Mostara, gde je sarađivao u časopisu „Zora“ i bio deo kruga kojem je pripadao i Aleksa Šantić.
Kasnije je studirao u Ženevi i započeo dugu diplomatsku karijeru. Kao predstavnik Srbije i potom Jugoslavije službovao je u više evropskih gradova. Putovanja, klasična kultura i francuska poezija snažno su oblikovali njegov književni ukus.
Umro je 1943. godine u Sjedinjenim Državama. Njegovi posmrtni ostaci preneti su 2000. u Hercegovačku Gračanicu iznad Trebinja, prema želji koju je vezao za zavičaj.
Poetika i prepoznatljiv glas
Dučić teži tačnoj kompoziciji, čistoj slici i pažljivo oblikovanom ritmu. Ljubav je kod njega često ideal koji se želi upravo zato što izmiče, a pejzaž nije samo priroda nego ogledalo unutrašnjeg stanja.
Simbolističke slike svetlosti, senke, visine, tišine i beskraja omogućavaju mu da o ličnom osećanju govori kao o opštoj tajni. Zbog toga njegove pesme mogu istovremeno zvučati intimno i monumentalno.
Jovan Dučić u Riznici stiha
U „Mojoj ljubavi“ osećanje ispunjava čitavo biće i postaje gotovo kosmička sila. „Krila“ isti nagon usmeravaju naviše — prema slobodi, prevazilaženju granica i duhovnom uzletu.