Laza Kostić je u srpsku poeziju uneo retku intelektualnu i jezičku smelost. Njegovi stihovi ne mire suprotnosti lako: san i java, telo i duh, razum i osećanje ostaju u stalnom pokretu i upravo iz tog sudara nastaje njihova energija.
Život i književni put
Rođen je 1841. godine u Kovilju. Završio je prava u Pešti i stekao doktorat, a tokom života bio je i nastavnik, pravnik, novinar, političar, prevodilac i javni govornik.
Kretao se između Novog Sada, Beograda, Cetinja, Sombora i drugih sredina. Sarađivao je sa Svetozarom Miletićem, učestvovao u političkom životu i prevodio Šekspira, unoseći u srpski jezik iskustvo evropske drame i filozofije.
Pozne godine proveo je uglavnom u Somboru. „Santa Maria della Salute“, objavljena 1909, godinu pre njegove smrti, sabrala je životne teme u pesmu koja se često čita kao njegov pesnički testament.
Poetika i prepoznatljiv glas
Kostić je voleo složene misaone veze, neočekivane reči i ritam koji prati samu napetost mišljenja. Nije bežao od neologizama ni od naglih prelaza između uzvišenog, intimnog i gotovo razgovornog tona.
Njegova poezija često pokušava da uhvati trenutak prelaza: između budnosti i sna, odluke i nagona, zemaljske ljubavi i ideje večnosti. Zato ostaje romantičarska po zanosu, ali mnogim postupcima najavljuje modernu.
Laza Kostić u Riznici stiha
Tri dela u Riznici prate širok luk njegovog stvaralaštva: „Oj, ta veruj veru meni“ donosi ljubavno obećanje, „Među javom i međ snom“ dramatizuje samo stvaranje, a „Santa Maria della Salute“ ljubav, gubitak i kajanje preobražava u viziju večnosti.